Grad je javna stvar

Iz potrebe da se vijest i iz tako neprimjetna dijela života kao što je očuvanje kulturne baštine učini senzacionalnom nedavno smo čuli, čitali i vidjeli da je UNESCO donio nekoliko zabrinjavajućih zaključaka o Dubrovniku. Štoviše, manje oprezni mediji požurili su se ustvrditi da gradu-spomeniku prijeti izbacivanje s uglednoga Popisa svjetske baštine iliti delisting, što se u povijesti UNESCO-a dogodilo dvaput, 2007. Omanu i 2009. Njemačkoj, otvarajući novo razdoblje u globalnoj konzervatorskoj zajednici.

Uistinu neobično. U većini izvješća, kao da gledamo očima Orwellova junaka Winstona Smitha, vidimo nisku turističkih uspjeha, još jedne uspješne Igre (pa i one oko fikcionalnih prijestolja), prolazak mase križara koji – eto, što ćemo – zakrče pješački promet u jezgri, ili dolazak još jedne neviđene lađe kraj zidina, pa se izvjestitelji uzbude poput Gradiske u očekivanju Rexa.

S Dubrovnikom, ipak, mnogošto nije u redu, i stanje je takvo otkako je UNESCO 1998. preusmjerio pozornost s barbarski rušena grada na neku drugu cjelinu ugroženu prirodnom ili čovjekovom silom. Grad o kojem naizgled svi sve znaju – od nebrojenih prolaznika i njihovih voditelja do lokalnog velmože – otkriva nam nešto što ne bi trebalo zabrinjavati samo posljednjega nego i veći broj naših sugrađana te međunarodnu javnost. Iza kulisa žive atrakcije i uspješnog stapanja specifičnoga i univerzalnoga, život i lokalno pamćenje već godinama se pouzdano gase ili potiskuju. To se podjednako zbiva s tvarnim spomenicima oko kojih se mešetari i za koje se izglasavaju zakoni s prizvukom pravnoga nasilja, kao i s onime što oči usredotočenih upravitelja i prolaznih impresionista nikako ne mogu vidjeti: duhom Grada, narječjem i glasanjem naraštaja koji polako nestaju iz zaštićene gradske jezgre.

To je, netko bi rekao lakonski, sudbina gradova pod zaštitom UNESCO-a. Pa gradovi i njihov okoliš, nastavio bi, nisu okamine, oni trebaju živjeti, „održivo se razvijati“, mijenjati, prilagođavati potrebama novih naraštaja. Drugim riječima, slika spomenika i njegova smještaja, odnosa kulture i nature ni na koji način ne bi trebala ograničavati ambicije potomstva. Takav argument je, historijski i metodološki gledano, tek djelomično legitiman jer je samo dio problema poimanja starih gradova koje je neka zajednica u određenom trenutku nakon brižne izgradnje i nasljeđivanja odlučila staviti na svjetsku pozornicu očuvanja i nadmetanja u ljepoti koja se od 1972. zove Popis svjetske baštine UNESCO-a.

Svijet očuvanja kulturne baštine, međutim, nije stvoren te godine. Mnogi zaboravljaju da se o povijesnim gradovima, njihovoj ljepoti i potrebi njihova očuvanja nije raspravljalo samo od Sitteove knjige o gradogradnji iz 1889, već je dio žive predaje europskih građana. On je dio predaje u kojoj su novi prijedlozi usklađivani s naslijeđenim vrijednostima, a oni su se oduvijek dijelili sa zajednicom koja nije bila obuzeta samo vizionarstvom, nego i pamćenjem. U tim je gradovima zajednica svjesno gradila svoj mikrokozmos koji nije bio samo funkcionalan ili organičan u odnosu na zahtjeve prirodnoga položaja, nego je izazivao i lokalni ponos. Prisjetimo se građana Siene, koji su već u 14. stoljeću pisali o ljepoti svojega grada, ne gledajući u njemu samo potrošnu robu koja se na kraju životnoga ciklusa dade zamijeniti novom. Dubrovnik je plod takva komunalnog senzibiliteta.

Dubrovnik je čudo skladanja, baš kao što su to Vézelay i Siena, Regensburg i Gdańsk, Granada i Telč, u kojima se dio čudesnoga sklada zasniva na odnosu prema krajoliku kao mjerodavnom sugovorniku. U svim tim gradovima osjeća se proživljavanje antičkih dvojbi o odnosu čovjeka i prirode, a ne tek prakticiranje kulta beskrajne ljudske domišljatosti ili nedostatak zanimanja za dosadašnje vrijednosti i prirodni okvir slici spomenika. Unutar toga okvira i te skladbe odnos ispunjenoga i praznine značio je vjekovnu odluku Dubrovčana. Kameno, stvoreno ljudskom rukom, stopilo se s nestalnošću mora i zelenilom okolice. Zato se slažem s onima koji tvrde da pogled iz Grada nije dovoljan argument za podupiranje projekta na Srđu u ovakvu obliku. Zamišljam graditelje Dubrovnika kako uspoređuju golet Srđa sa svojim umjetničkim djelom. Sve to u gradskim su mitologijama isticali dubrovački pisci, od onih koji su u njemu rođeni do onih – poput Francesca Marije Appendinija – koji su u njemu kao pridošlice osjetili sugestivnost prostora i povijesnoga kontinuiteta, od Epidaura do Raguse, od mitskih špilja do grada na hridi.

Do pada Republike odnos prema prirodnom ambijentu bio je jedna od središnjih tema upravitelja toga dragulja istočnojadranske politeie, potpuno izjednačena s važnošću diplomatskog umijeća i stjecanja materijalnih bogatstava. Predana istraživanja zagrebačkih profesora Nade Grujić, Igora Fiskovića, Radovana Ivančevića i Vladimira Markovića otkrila su nam tu dragocjenu civilizaciju naručitelja, putnika-antikvara, umjetnika kista, dlijeta i šestara, ne samo u srcu države nego i u njezinim ekonomski i diplomatski pomno isplaniranim stečevinama. Što je s tim svjetovima, prvo onim dubrovačkim koji je povijesni, i to je postao 1808, potom i onim historijskim, koji su desetljećima gradili naraštaji hrvatskih povjesničara, povjesničara umjetnosti i konzervatora? Problemi neuvažavanja tog drugog svijeta u Dubrovniku nisu novi: od početka rada uglednih istraživača (sjetimo se samo Mede Pucića, Koste Strajnića, Cvita Fiskovića i Lukše Beritića) država ili lokalna uprava uglavnom nisu uvažavale njihovo znanje, kompetenciju, prijedloge ni kritike. Zato danas, nakon pola stoljeća uložena neizmjernog truda, ali i probijanja ceste u Rijeci dubrovačkoj, ljetnikovci propadaju ili im se sprema neprihvatljiva preobrazba. Stambena, upravna i obrambena arhitektura na dubrovačkom otočju, palače u Gradu s napuštenim interijerima, snimljene, opisane i maestralno protumačene u proteklim desetljećima, nisu postale dio kolektivnog identiteta Dubrovčana ni prije ni nakon posljednjih društvenih promjena. Podjednako zabrinjavaju i ostali aktualni prijedlozi, poput pristaništa u Lazaretima, ugostiteljskog sadržaja u Sponzi ili prenamjene zapuštenih i ruševnih palača u Pustijerni.

Netko bi mogao ustvrditi da je riječ o tragediji zbog nedostatka uviđavnosti, nemara prema nečijem golemom istraživačkom trudu i altruizmu. Dvjesto i šest godina od propasti Republike, pored sveprisutnog pesimizma i pokorne šutnje hrvatskih konzervatora, ipak se, zbog nastavljena inzistiranja na principu silničkog uvođenja novih sadržaja, pojavila rasprava koja bi podjednako trebala zainteresirati upravo konzervatore kao i sociologe, antropologe i politologe, a nadam se da će privući pozornost i predstavnika vlasti na svim razinama. Ta je rasprava otvorena zahvaljujući razvitku i jačanju građanskih udruga, koje su pitanjima o ambijentalnim, ekološkim i konzervatorskim posljedicama uvođenja novih sadržaja uspjele otvoriti još jedno: pitanje o stanju naše javne stvari.

U medijskim izvješćima o UNESCO-ovu dokumentu kao pripravi za 38. zasjedanje Odbora za svjetsku baštinu koji se od 15. do 25. lipnja održao u Dohi zapaža se neobična praznina: nespominjanje javnosti. O ugroženosti zaštićene jezgre Dubrovnika u utorak 17. lipnja u Dohi sat se vremena raspravljalo samo zbog toga što je u sjedište UNESCO-a iz građanskih udruga pristigao niz primjedbi na spomenute gradske projekte. Iako nije prvi put da svjedočimo takvu prigovoru javnosti (sjetimo se poslanica u povodu uređenja splitske Rive), pozornost UNESCO-a i hrvatske javnosti morala je privući pritužba na projekt u trenutku u kojem je Hrvatska postala članica Odbora za svjetsku baštinu.

Riječ je o priznanju za Hrvatsku, jer se na četiri godine našla u uglednu društvu još dvadeset svjetskih zemalja. No postavlja se pitanje hoće li zahtjevi krovne organizacije koji su postavljeni pred naše Ministarstvo kulture i pariško predstavništvo pri UNESCO-u biti napokon iskorišteni da postanu dijelom rasprave dostupne javnosti? Valja rješavati problem po problem, no tonovi upozorenja iz pripremnoga dokumenta za sjednicu Odbora u Dohi (s mnoštvom žaljenja i zahtjeva našoj zemlji, kao i zaključkom da će Dubrovnik morati primiti promatračku misiju kako ne bi završio na Popisu ugrožene baštine) mogu otvoriti dodatna pitanja o tome kako se stručna i druga zainteresirana javnost uopće može uključiti u složene probleme sagledavanja vrijednosti, njihova promicanja, uspješnog i smislenog kandidiranja za Pripremni popis ili Popis svjetske baštine, ali i za održavanje spomenika i cjelina kada se nađu na tom teško stečenu mjestu.

Ono što stoji u UNESCO-ovu dokumentu i ono što je u Dohi kao pitanje stavljeno pred hrvatsko izaslanstvo plod je nespremnosti dosadašnjih politika da suradnju s izabranim stručnjacima ikad podijele sa zainteresiranom javnošću. Vjerujem u najbolju volju dosadašnjih administracija zaduženih za promicanje hrvatske kulturne baštine – to, uostalom, pokazuju uspjesi Hrvatske koja je nakon tri upisa 1979. (Plitvice, Dubrovnik i Dioklecijanova palača) od 1997. do 2008. upisala još četiri sjajne spomeničke cjeline: sklop Eufrazijeve bazilike u Poreču, povijesnu jezgru Trogira, šibensku katedralu i starogradsko polje na Hvaru. Situacija se ipak od posljednjeg upisa znatno promijenila, kako u UNESCO-ovu odnosu prema popunjavanju Popisa, tako i u načinu kako hrvatsko društvo poima kulturnu baštinu i vlastitu ulogu u njezinu upravljanju. Ako već nisu, toga bi vladini službenici trebali postati svjesni.

Povijest konzerviranja nas uči – a u Dohi nas je, kao veleposlanik u Parizu i UNESCO-u, zastupao jedan od hrvatskih povjesničara – da javnost nije mudro isključivati iz procesa poimanja i tretiranja baštine. U Europi je takvo stanje stvari od Francuske revolucije, kada je prekinuta predaja sporazumnog djelovanja političkog moćnika i njegova dvorskoga genija, a ojačala je treća strana koja je potom izborila sudjelovanje u trokutu društvenoga sporazuma o percipiranju i očuvanju nacionalne baštine. Otada do Konvencije iz Fara o vrijednosti kulturne baštine za društvo iz 2005. konzervatorski je pokret sudjelovao u više pokušaja dokidanja političkog i ekspertnog elitizma. Podsjetit ću na njemačke stručnjake koji su u vilhelminskoj Njemačkoj stvorili pojam komunalne zaštite spomenika, na apele Maxa Dvořáka (upućene i našim građanima u dekadentnoj Monarhiji) da se uključe u pokret, na krilaticu Monument for the Man koja je okupila utemeljitelje ICOMOS-a u Mlecima 1964, ili pak na uspjeh konzervatorskoga pokreta uspostavom participativne vrijednosti 1970-ih godina, kada su počele propadati političke i estetske utopije 20. stoljeća koje u odlučivanju nisu dale mjesta sudjelovanju građana. Zato mislim da nije bilo dobro čuti od profesora Goldsteina da UNESCO provjeri svoje izvore. U njihovu vjerodostojnost nije posumnjao ICOMOS, s kojim ne bismo trebali otvarati pitanja jer ćemo ubuduće jamačno još štogod kandidirati za UNESCO-ov Popis. U vjerodostojnost pritužbi nisu posumnjali ni njemački i finski članovi Odbora za svjetsku baštinu, koji očigledno podrazumijevaju važnost uloge građana. Od njemačkih kolega – koji su stvorili praktični priručnik za sastavljanje planova upravljanja UNESCO-ovim cjelinama, a doživjeli su i globalno poniženje zbog upornosti gradskih vlasti Dresdena da izgrade most u zaštićenoj dolini Labe i tako izgube prestižni UNESCO-ov status – možemo naučiti štošta. Samo ih, kao i domaće stručnjake, moramo pravovremeno konzultirati.

U Dohi su članovi Odbora za svjetsku baštinu od predstavnika Hrvatske mogli čuti da se predloženi projekt treba sagledati kao dio suvremenih izazova razvitka turizma. K tome, projektirani sklop na Srđu navodno se treba pojaviti „daleko izvan grada Dubrovnika“, pa tako neće utjecati na iznimnu opću vrijednost zaštićene cjeline kao ni na njezinu tampon-zonu. S druge strane, zastupnici očuvanja ambijentalnih vrijednosti iz građanskih udruga, koji su na svoje sastanke pozivali stručnjake, pitali građane što o svemu misle i proveli mjesece u danonoćnoj bitki za novi, valjda većini prihvatljiv oblik republike, u govoru njihova zastupnika predstavljeni su kao nevjerodostojna treća strana. Iako je to teško razumljivo, držim da uopće ne treba biti pesimističan. Naprotiv, mi koji bismo kao stručnjaci i građani htjeli na otvoren, profesionalan i civiliziran način raspraviti o ulozi prošlosti u našoj budućnosti, s potpunim optimizmom nastavit ćemo snažiti onaj dio trokuta odnosa kakav je stvoren u zemlji u kojoj trenutno stoluje naš veleposlanik.